
Razne priče o preživljavanju
John Rae je bez sumnje jedan od najvećih Orkney neopjevanih heroja .
Iako je njegov spomenik istaknut u katedrali sv Magnus ,istina je da je u današnje vrijeme veoma malo ljudi zna o njemu i njegovim djelima .
John Rae je rođen u dvorani o ' Clestrain u Orphir 30. septembra , 1813. Bio ječetvrti sin John Rae seniora.
Rae senior je bio (?????) imanja Sir Villiam Honeiman , pa dok se većina Orcadian porodica suočavala sa životom blizu siromaštva , porodica Rae je uživala u udobnosti i bogatim okruženju .
No, odbacivši užitke ognjišta i doma ,mladi John Rae razvijao je ljubav prema prirodnom načinu života . Rae je proveo većinu svog djetinjstva jedreći , šetajući, u planinarenju , lovu i ribolovu – način života koji mu je posluži za njegove buduće podvige .
1819 , John Rae senior je osnovao Hudson Bay Company .
Kao dječak , Rae se pridružuje svom ocu na priobalnom prijelazu između Clestrain i stromness , gdje je Hudson Bay Kompanija imali svoje ispostave . Mladi Rae će tom prilikom posjetiti grad-luku - svoju konačnu luku prije prelaska Atlantika .
Divlji način života
1833, ubrzo nakon što je diplomirao kao hirurg u Edinburghu , John Rae priključio se kao hirurg Hudson Bay Kompanije na brodu Prince of Wales . Odredište broda je bila Moose fabrika u James Bay –(područje na južnom kraju Hudson Bay zaliva u Kanadi) .
S namjerom da služi samo jednu sezonu ,rani dolazak zime i leda primoralo je Rae da provede zimu na pustom ostrvu Charlton .
Tamo se suočio sa divljim načinom života
Uprkos uslovima , Rae je bio očaran sa " divljim načinom života pa je prihvatio dužnost hirurga na Moose Factory i ostao tamo narednih deset godina .
Tokom tog vremena u fabrici „ Moose“ , Rae je naučio puno o tom području a , posebno od kanadskih starosjedioca Inuita .Rea se smatra studentom izvornih Cree Indijanaca i vještina koje je naučio od njih ,kao što su pravljenje i održavanje skija i lov Caribou i čuvanje mesa.
Od Inuita je naučio kako da napravi sanke , kakoda se bori protiv snežnog slepila i kako da izgradi sklonište - sve potrebne veštine preživljavanja .
Bio je to udruženje sa " starosedeocima ", koji su doprineli da se RAE otarasi svojih dotadašnjih navika i počne da se oblači i živi na način Inuita.
Rae su Inuiti prihvatili kao prvog stranca koji je poštovao njihovu kulturu, tradiciju i vještine. Na kraju je smatran kao najistaknutiji član od strane Inuita kao jedini stranac koji je ovladao tehnikama preživljavanja i putovanja po Artičkoj divljini.
Rea je prešao preko 1200 milja po snijegom zatrpanim šumama, da bi to postigao dizajnirao je svoje krplje. Inuiti su mu zbog tog podviga dali nadimak “onaj koji pravi duge korake”.
Jedan od poznatijih istraživača tog doba Dr. John Rae čovjek koji je za Hudson Bay Company koja je polako otkrivala i osvajala Kanadu tražio sjeverni prolaz na Pacifik.
Franklin ekspedicija - 1845-1859
Nije prošlo mnogo , a Rae su vlasti pozvale da predvodi potragu za izgubljenim članovima kraljevske mornaricke ekspedicije
Ekspedicija , na čelu sa Sir John Franklin , koji je nestao nakon što je napustio Englesku 1845 koji je tražio Sjeverozapadni prolaz - na plovnom putu ka Arktičku od Atlantskog oceana do Tihog oceana .
Franklinova ekspedicijaje bila sastavljena od dva broda pod imenima , HMS Erebus i HMS Terror , i 134 člana . Njegov neuspjeh da se vrate rezultiralo jednom od najvećih , najskupljih , ekspedicija ikada.
Tijekom tog razdoblja , Rae nastavio ucrtavati nepoznate teritorije na sjevernoj kanadskoj obali . Zbog toga je on uspio u ekspediciji u kojoj Franklin nije uspio i dokazao postojanje sjevernog prolaza na Pacifik.
Rae je odustao od potrage za Franklinovom ekspedicijom 1854 nakon što je saznao da je ekspedicija završila katastrofalno , i da je posljednje preživjeli član bio prisiljen da posegne za kanibalizmom .
U aprilu 1854 , Rae čuo od Inuita da su grupu od 40 belih muškaraca videli pre četiri godine . Inuiti su videli grupu belih muškaraca kako su pokušavali da iz leda izvuku brod na sankama duž zapadne obale King Villiam ostrva.
Po priči Inuita Rea je zaključio da su članovi ekspedicije stradali 1850 nakon što im se brod nasukao u ledenim santama Artika
Nešto kasnije , Rae je saznao da su Inuiti otkrili oko 30 tela i veliki broj grobova . Rae je napisao : Muškarci su umrli od gladi i da se grobovi nalaze na jedan dan hoda ka severozapadu velikog potoka , koji ne može biti ništa drugo do Big Fish River " .
" Neka tela su sahranjena ( verovatno onih prvih žrtava gladi ); neki su bili u šatorima, drugi pod brodom , koji je napravljen da formira sklonište , a nekoliko tela je razbacano u različitim pravcima . "
On je dodao : " da su tela osakaćena i po sadržaju u kotlovima očito je da su naši nesretni sunarodnjaci bili prisiljeni na kanibalizam kao jedini način kako bi preživeli.
John Rae kasnije dobio predmete umrlih članova ekspedicije od Inuita . Predmete kao što su pribor za jelo , satovi i medalje koje su nekada pripadali Franklinovoj nestaloj ekspediciji
Rae nije zapravo posjetio mjesto stradanja članova , rekavši daInuiti nisu htjeli 10 ili 12 dana putovati do mjesta izgubljene ekspedicije.
Taj " propust " da posjeti mest je dovelo do značajne kritike nakon što je objavljen izvještaj Dr. Rae u očima viktorijanske Engleske.
Osuda
Vlada je osudila sadržaj tog dokumenta i integritet John Rae odmah je dovedena u pitanje .
Kako se usuđuje ovaj čovjeka , koji je obučen i pomiješan s kanadskim Indijancima , da ukazuju na to da su se ljudi iz Kraljevske mornarice upustli u kanibalizam ? I što je nezaamislivo da je prihvatio riječ domorodaca bez provjere !
Osobito vitriolski u svojim napadima je Franklinova žena . Lady Jane Franklin je nastojala da proslavi uspomenu na svoga muža kao čovjeka koji je pronašao Sjeverozapadni prolaz , tako da otkriće John Rae da je pronašao postojanje sjevernog prolaza nije prihvaćeno kao istinito
U pomaganju Lady Franklin bio je književnik Charles Dickens.
Ali Rae odbio odstupiti . Stajao je čvrsto iza svoga izvještaja i okolnosti sudbine ekspedicije Franklin.
Cijela priča je potvrđena kada je ekspedicija Lady Franklin na sjeverozapadnoj obali kralja Williama Island.
Pronašla poruku poručnika Crozier-a kojom se potvrđuje da je Sir John Franklin je umro 11. juna 1847. Franklin je bio25. čovjek koji je poginuo na ekspediciji .
Poruka je pronađena u maju 1859, 11 godina nakon što je Crozier napisao da su preživjeli počeli dapribjegavaju kanibalizmu kako bi preživeli.
Dr John Rae se povukao 1856 iz kompanije Hudson's Bay ali njegovi istraživaćki dani nisu se završili.
Kad Atlantski telegrafski kabal nije uspeo da se postavi kroz Farske Otoke , Islanda i Grenlanda do Sjeverne Amerike . Rae je pozvan da istraži kopneni prolaz ovaj put... Nastaviće se... Preveo i prilagodio Bushcraft Montenegro.

Sir John Franklin (1786–1847), English sea captain and Arctic explorer.

The Hall of Clestrain, Orphir. John Rae's childhood home
Robinzon Kruso

Priča o životu Robinsona Crusoa, koji je ostvarivši svoj san da postane moreplovac na putu doživio brodolom, a valovi su ga bacili na nestanjeni otok, već 300 godina oduševljava mlade čitaoce u cijelom svijetu. Ime Robinson Crusoe već odavno je sinonim za pustinjaka koji živi na pustom i egzotičnom mjestu.
No tko je bio stvarni Robinson Crusoe? Povjesničari već dugo znaju da je engleskom piscu Danielu Defou (1660.-1731.) kao inspiracija za roman poslužio mornar Alexander Selkirk, no sve donedavno nije se mnogo znalo o tom škotskom pustolovu koji je prije 300 godina nađen na pustom otoku u Južnom Pacifiku i postao Robinson Crusoe.
Zanimljiva ekspedicija:
Potraga za stvarnim Robinsonom počela je u škotskom gradiću Lower Lago gdje je 1676. rođen Alexander Selkirk. Njegov otac bio je obućar i štavilac kože. Alexander je kao tinejdžer bio neposlušan i svadljiv, a kao 17-godišnjak pobjegao je od kuće kako bi postao mornar, točnije gusar jer je na Mediteranu i Karibima sudjelovao u pljačkama španjolskih i francuskih brodova. Brzo je dogurao do pozicije navigatora, ali je zbog svog problematičnog temperamenta stalno upadao u nevolje. Naposljetku se pridružio pustolovu i gusaru Williamu Dampieru, kapetanu broda St. George. Selkirk je, međutim, bio mornar na Cinque Ports, galiji koja je pod vodstvom Thomasa Stradlinga plovila u pratnji St. Georgea.
Nenaseljeni arhipelag:
Nakon jedne svađe Dampiera i Stradlinga, dva su se broda razdvojila, pa se galija Cinque Ports uputila u nenaseljeni arhipelag Juan Fernandez. Budući da je Selkirk sumnjao u sigurnost broda na kojem je plovio, počeo je nagovarati ostale mornare da se iskrcaju na nekom od otoka. Ubrzo se sukobio s kapetanom Stradlingom koji ga je 1704. iskrcao na napuštenom otoku. No Selkirkove sumnje u dotrajalost Cinque Ports pokazale su se ispravnima jer je brod s većinom posade ubrzo potonuo.
Kako bi rekonstruirali život Alexandera Selkirka na pustom otoku na kome je škotski gusar živio četiri godine i četiri mjeseca,arheolozi Takahashi i Caldwell su se s nekolicinom suradnika uputili na otok Aquas Buenas, koji je čileanska vlada 1966. godine preimenovala u Robinson Crusoe Island. Iako se na taj način željelo privući turiste, otok je i danas mirno mjesto za život, a nastanjuje ga oko 600 mještana koji se uglavnom bave ribolovom. Otok nema ni bara ni restorana, a ponekad se na njemu zaustavi pokoji cruiser.
Skrovište od Španjolaca:
Takahashi je nekoliko puta već boravio na otoku te je pronašao jednu lokaciju za koju je pretpostavljao da bi to mogao biti brodolomčev logor. Riječ je o obronku vulkanskog brda 300 metara iznad morske razine s kojega se pruža pogled na plažu dok se u blizini nalazi izvor pitke vode. Skrovito mjesto moglo je biti idealno sklonište jer je život na plaži bio isuviše opasan zbog španjolskih gusara koji su povremeno navraćali na otok. Istraživači su tijekom iskapanja otkrili dva ognjišta, ostatke kostiju te rupe u zemlji. Caldwell smatra da je Selkirk imao sva skrovišta koja su međusobno bila povezana. Zatim su istraživači otkrili najstroži dokaz Selkirkove prisutnosti: uglati, brončani komad dužine 1,6 centimetara koji je služio kao alat. Metalurške su analize pokazale da taj komadić bronze potječe iz Cornwalla.
Borba za život:
Caldwell tvrdi da je prvih osam mjeseci boravka na otoku za Selkirka bilo vrlo teško jer se borio za golo preživljavanje. No s vremenom je Aquas Buenas prilagodio sebi i učinio ga ugodnim mjestom za život. Na ruku mu je išla blaga klima koja na otoku vlada tijekom cijele godine, a nije bilo ni opasnih životinja ni zmija otrovnica. Na raspolaganju je imao obilje pitke vode, a hranio se ribama i rakovima te jestivim biljkama poput divljih bobica i tropske inačice. Španjolski su osvajači još 1575. godine na otoku naselili mačke i štakore. Brodlomac je vjerojatno u svom skloništu živio s nekoliko mački koje su ga čuvale od štakora koji su nadirali noću. Kako je među malobrojnim predmetima koje je sa sobom ponio s broda Cinque Ports bila i Biblija, svoju potrebu za komunikacijom zadovoljavao je njezinim čitanjem, molitvama, meditacijama i pjevanjem psalama.
Nije bilo Petka:
Iako se u Defoeovu romanu pojavljuje Petko, divljak kome je Robinson Crusoe spasio život, Caldwell smatra da je taj lik izmišljen za potrebe romana.
Naposljetku, 2. veljače 1709. godine na otok Aquas Buenas pristao je engleski gusarski brod Duke kojim je zapovijedao kapetan Woodes Rogers. Iako je čupavi i zarasli Selkirk izgledao kao divljak, bio je mnogo boljeg zdravlja nego “Dukeovi” mornari koji su patili od skorbuta. Selkirk se pridružio posadi broda Duke, a prvih mjeseci nakon odlaska s otoka nije podnosio rum, koji je nekad pio u velikim količinama, niti je podnosio obuću. Iduće tri godine Selkirk je gusario, a zatim se krajem 1711. vratio u Englesku gdje se oženio 16-godišnjom mljekaricom.
Smatra se da je u nekom od pubova Selkirk sreo Daniela Defoa kojega je uzbudljivo svjedočanstvo inspiriralo za roman “Robinson Crusoe” objavljen 1719. godine. Selkirk je u Škotskoj izdržao godinu dana, a zatim se opet pridružio gusarima. Umro je 1721. godine od žute groznice u 45. godini dok je plovio blizu zapadne Afrike, a njegovo je tijelo bačeno u more.
Misterij
Selkirk je na pustom otoku pisao dnevnik koji je nakon gusarove smrti ostao u rukama njegove udovice. No nitko ne zna što se dogodilo s dnevnikom.
Text preuzet sa foruma survival.aforumfree.com
Percival Harrison Fawcett

Jedna od najvećih nikad razješnjenih misterija u istraživačkom svijetu, je ona o nestanku engleskog pustolova, istraživača i topničkog časnika Percivala Harrisona Fawcetta duboko u džunglama Amazone.
Pukovnik Percy Fawcett je rođen 1867. u engleskom gradu Torquayu. Uz uspješnu vojnu karijeru kao član Kraljevskog topništva, 1901. postaje član Royal Geographic Society-a (RGS) gdje proučava geodeziju i izradu karata.Život je posvetio traženju mjesta koje je nazvao “Z”, kako je sam zapisao “poradi bolje identifikacije”. Fawcett je ustvari došao u posjed starih izvješća svećenika Raposa u kojima se opisuje zemlja i gradovi “bijelih ljudi crvene kose i neobično napredne civilizacije”.
1906. odlazi na svoju prvu ekspediciju u Brazil, pošto je dobio zadatak da kao član neutralnog RGS-a pomogne pri izradi karte granice između Brazila i Bolivije. Do 1924. je sudjelovao u sedam ekspedicija u Južnoj Americi u kojima je istražio granično područje između Brazila i Bolivije, rijeku Rio Verde i područje regije Mato Grosso. Na tim ekspedicijama u neprohodnim područjima Amazone je zapisao da se susreo sa nekim nepoznatim zastrašujućim vrstama životinja kao što su 19 metara dugačka anakonda, mali mačkoliki pas i pas sa dvostrukim nosnicama. Takvi njegovi zapisi su ismijani u znanstvenim krugovima.
Fawcett je gorljivo proučavao lokalnu povijest i legende Amazone, te je bio uvjeren da su negdje u području Mato Grossa nalazi izgubljeni grad koji je zatim na kartama označio sa slovom „Z“. Potpomognut financijskom pomoći bogatih londončana Fawcett 1925. odlazi na svoju posljednju avanturu, u potragu za izgubljenim gradom „Z“. Ova fatalna ekspedicija je brojila samo tri člana: pukovnika, njegovog starijeg sina Johna Fawcetta i prijatelja Raleigha Rimella. Razlog ovako malobrojne ekspedicije je bila Fawcettova želja da se kreću brže i nezamjetnije među neprijateljski nastrojenim plemenima kao i plemenima koja se nikad prije nisu susrela s bijelim čovjekom. Iskusni pustolov Fawcett je posebno naglasio da u slučaju nestanka njegove ekspedicije u divljini Amazone nitko ni ne pokušava tragati za njima, kako ih ne bi zadesila ista sudbina.
29. maja 1925. Percy Fawcett se posljednji put javio ženi telegramom iz područja rijeke Xingu, nakon čega im se gubi svaki trag.
U narednim desetljećima veliki broj ekspedicija je pokušao ući u trag trojici pustolova, ali bez ikakvog uspjeha. Štoviše, više od stotinu spasioca je poginulo pokušavajući saznati nešto više.
Brojne su teorije o tome što se dogodilo Fawcettovoj grupi; od toga da su ih uhvatila i ubila lokalna plemena ili divlje životinje, do toga da je sam Fawcett izgubio pamćenje i postao poglavica plemena kanibala. Najvjerodostojnijom je zvučala priča brazilskog aktivista i stručnjaka za amazonske urođenike Orlanda Villas Boasa koji je tvrdio da je u razgovoru s jednim od Fawcettovih ubojica saznao pravu istinu. Naime, Vilas Boas je tvrdio da je prilikom prelaska rijeke ekspedicija pogubila većinu darova za lokalna plemena. Dolazak ekspedicije bez darova je izazvao gnjev plemena Kalapalo te su ubili svu trojicu. Tijela mlađih člnova, Johna i Raleigha, su bačena u rijeku, dok su starijeg Percya propisno pokopali. 1951. Orlando Vilas Boas je došao i do možebitnih kostiju Percya Fawcetta, ali je znanstvena analiza pokazala da kosti pripadaju nekome drugom. Vilas Boas je optužio Percyeva mlađeg sina Briana za lažiranje rezultata analize, jer mlađem Fawcettu više novaca donosi misterija oko pukovnikove smrti nego njeno razrješenje.
Novinar The New Yorkera David Grann je 2005. posjetio pleme Kalapalo i saznao da je Fawcettova ekspedicija zaista bila kod njih 1925. ali je željela nastaviti dalje na istok. Članovi plemena su ih upozoravali da ne idu dalje jer je to područje „divljih indijanaca“ koji će ih zasigurno ubiti, ali nije pomoglo. Sljedećih pet dana su Kalapaovci svaku večer vidjeli dim ekspedicijske logorske vatre, ali nakon toga više nikakvog znaka od trojice pustolova nije bilo.
David Grenn je o ovoj ekspediciji napisao i knjigu The Lost City of Z (u profila ima kupit ovu knjigu prevedenu na hrvatski.)
Pustolovine pukovnika Fawcetta su postale inspiracija njegovom prijatelju Arthuru Conanu Doyleu za knjigu Izgubljeni svijet, a isto tako su i utjecali na stvaranje lika Indiane Jonesa.
Misterija nestanka nikada nije riješena.
Text preuzet sa foruma survival.aforumfree.com

